U povodu obilježavanja dvanest godina od otvaranja džamije u Šipovu, njen vakif Asim Hamidović priredio mevlud 16. jula 2017. godine koji je bio posvećen i godišnjici četničkog genocida u Srebrenici.
Lijepo je vidjeti džamiju u Šipovu, čuti ezan kao jasan znak i porku da na ovom prostoru žive muslimani Bošnajci, usprkos genocida i u onom i u ovom ratu.
Ova džamija je podignuta na mjestu gdje je prije rata postojala džamija, a koju su četnici srušili, a nad muslimanima Šipova proveli strašan teror, ubojstva, progone, odvođenja na radnu obavezu, logor Manjaču…
Pravo bi bilo da su Srbi podigli džamiju i u Šipovu, jer su je oni i srušili. To bi bila garancija da u budćnosti neće džamiju porušiti. Imajući u viu da su Islamska zajednica i SDA halalile četnicima i genocid urbicid, te da od obnve džamije njihvim parama neće biti ništa, Asim Hamidović je odlučio odrijšeiti svoju kesu i podići vakuf-hair u sjećanje na svoje roditelji kao dar svim muslimanima Šipova i musafirima. Kao uspješan poslovan čovjek, uložio je svoj novac i počeo graditi džamiju uzdajući se da će ezen koji će biti učen sa njene munare biti veliki poticaj za povratak prognanih na svoja ognjišta. San mu se donekle ostvario. Šipovo je na dan otvaranja džamije brojalo oko 640 muslimana, uglavnom povratnika.
Uz džamiju, podgnuti su i drugi prateći objekti kuća za imama, prostorije za okupljanje džematlija, za vjerski i kultirno-prosvjetni rad i svaku vrstu aktivnosti koje su u duhu islamskih propisa. Potekla je voda sa hair česme, u fino uređenom malom parku uz džamiju podignut je šadervan.
Tako se vakif Asim Hamidović odužio svojim roditeljima, svome Šipovu – svome zavičaju imajući na umu onu starinsku kako je svaki čovjek uvijek dužan svome zavičaju.
Na veliko razočarenje vakifovo, danas je u Šipovu preostalo nešto oko četiri stotine muslimanskih duša. Džemat se polahko osipa jer mladi ljudi ne vide nikakvu perspektivu u predominatno srpskom Šipovu…
Džemat bi uskoro mogao ostati i bez svoga imama Sadika ef. Đulabića koji je baš na današnjem mevludu najavio svoj odlazak nakon petnast godina službovanja u kao imam u ovom džematu. On je bio desna ruka vakifova u obnovi džamije uz muteveliju Musagića.
Ef. Đulović se potužio pred džematom na mavkudu kako za Rijaset i vlasti u Sarajevu ne postoje muslimani u takovanoj RS jer oni ne vode niakkvu brigu o njima. Prepušteni su sami sebi. Ef. Đulović ne zna kakva ga budućnost očekuje, niti hoće li se baviti hodžalukom uopće. Otvorio je slastičarnicu u Šipovu. Slaba plaća imama i mršav prihod od slastičarne zagorčali su mu život. Posebno mu teško padaju podjele u samom džematu: potužio se na omladinu koja radije odlazi pod vašarske šatore gledati razgolićene srbijanske pevaljke, nego što im je stalo do duhovnog prosjećivanja i džamije.
Obraćajući se na Mevludu, ef. Đulabić je rekao da polahko dolazi vrijeme kada postajemo srpski hamali i robovi…
Tokom mevluda, nastupila su djeca i nekoliko omladinaca nakon što je gost vakifa, haddži Bedrudin Gušić, otpjevao jednu illahiju, u svom sevdalijskom stilu, nadahnuto i lijepo. Potom su se za mikrofonom smjenjivali dječaci i djevojčice, predškolskog i školskog uzrasta. Recitirali su stihove posvećene majkama Srebrenice pripremljeni i uvježbani pod rukom ef. Đulabića koji je također uz nekoliko mladića i djevojaka, obogatio ovu svečanost.
I kako to u moderno vrijeme haman svako barata s mobitelom, i današnji mevlud u šipovačkoj džamiji zabilježen je mnogim kamerama mobitela.
Da je i sam dorastao modernom vremenu, pokazao je i glavni jajački imam Zuhrudin ef. Hadžić koji se u neko doba pojavio na mevludu, sjeo leđima okrenut mihrabu, pa u jednoj ruci držao tespih,a u drugoj mobitel, da bi odložio tespih i objema rukama utpikao i odaslao koju poruku. Potom je vazio o džamijama kao epicentru muslimanskog života.
Imam sa mobitelom u džamiji, ili na džennazi, kažu mi upućeni, a i sam se osvjedočio, danas je uobičajana slika u džamijama i na mezarima.
Po završetku mevluda, vakif Hamidović je svima posjetiocima današnje svčenosti uručio progodne poklone.
Ibrahim Halilović